Turisticka agencija Sol Azur - Buena Vista

Venecija-Verona-Lloret-Barcelona-Azurna obala-Milano

Bila sam u Španiji sa srednjom školom i kad su moji izglasali na faksu da idemo tamo na apsolventsko, bila sam sigurna da ja neću ići. Rekoh, šta ću opet, vidjela sam sve, bilo mi je fino. Ali... sa njima sam četiri godine, pa nije OK, nije bilo ni puno para, mama kaže pa šta fali... i šta ću... opet će Sanja vikat ...Vivaaa Espanjaaaaa.

Polazak je bio negdje oko 17.00 sati. Većina društva nije bila u Španiji, a ja kao glavna sve znam, pošto sam već bila, mada ne sa ovom agencijom. Objašnjavam šta će vidjeti, gdje da idu, šta da rade. Polazak, svi na prozorima mašu, neke plaču, ostavile momke, dok drugi i ne primjećuju kako im roditelji trče pored busa i mašu sa torbom koju su zaboravili ispred busa. Izlazimo na auto-put u Hrvatskoj, naravno, pošto ga kod nas još uvijek nema dovoljno da bi ga primjetili i idemo. Spušta se noć, tempo ne pada (muzika, gitara, pjesma i zabava).

Drugi dan: u jutro stižemo u Veneciju. Ja je sjećam po nekim kanalima i vodiču koji nas je smarao sa pričom, nemam pojma ni o čemu je govorio. Rekoh ovo sam čula, pa ću na palubu da se sunčam. Kako je bilo toplo, malo k’o kroz san čujem, ekipa se smije, aplaudira... reko’ šta je ovo, kad vodička okupila ekipu na palubi i priča o nekim skroz drugim stvarima... ima tu i istorije i umjetnosti, ali na neki drugi način. Kad smo stigli u Veneciju, kaže idete za mnom da vas provodam, da upoznate Veneciju i saznate zašto je zovu grad ljubavi. Reko’ hajd’, možda se i zaljubim. I stvarno gondole, neki mali kanali koje nisam vidjela prvi put, priča o Kazanovi koji je lomio srca žena za par minuta (da je bio u naše vrijeme dobro bi se namučio :) ). I tako dobih drugu sliku Venecije. Sad je vrijeme i da se malo odmorimo. Lido di Jesolo, tako se zove grad, prepun hotela, kafića, diskoteka.... Imamo dovoljno vremena da se istuširamo, okupamo i spremimo za prvo ludilo koje zovu „Welcome party“. Diskoteka je prepuna... Ekipa je kao odabrana. Mislila sam da će se ekipa razići ranije, ali se to traje do ranih jutarnjih sati...

Treći dan. Doručak, ako se može tako nazvati... ali to je Italija... Idemo dalje... Verona, Romeo i Julija... to je svima poznato, ali je vrijeme, plus 27 stepeni, dalo ljepšu sliku nego prvi put, a možda sam i bila mlada, pa mi je tad sve bilo bez veze. Opet se vraćamo u naš bus i šibamo prema Španiji... Pada noć i opet isti program kao iz prvog dana (muzika, gitara, a u neko doba i dobar film).

Četvrti dan: Dolazimo u Lloret, sve je krcato našom ekipom. Mislila sam da se moj grad preselio u Lloret i da kod kuće više nema nikoga. Eto još jedne razlike od prošlog putovanja. Sad su svi apsolventi sa prostora bivše Juge došli u isto vrijeme u Lloret. Vidim ja da će biti ludnica. Hotel i pravac na plažu, a tamo koktel party. Latino muzika, kokteli od po litar i atmosfera kao da se nismo vozili dva dana u busu. Malo idem do hotela da odmorim, jer je večeras prvo veče u diskoteci, kažu svi koji su krenuli sa nama da će biti u Holywoodu. Treba se spremiti i pokazati u najboljem svjetlu. Na ulazu neki Španac pozdravlja “dobro veče”, reko što su se spremili za nas. U disku svi kao hipnotisani, vrhunska muzika, pije se sangrija i ludilo mozga. U neka doba počeše da nam daju neke kape i majice, kao suvenire... Oko 4 sata tonem, gasim se, moram da se odmorim, jer mi treba preživjeti još pet dana Španije. Sad sam sigurna da to nije isto kao u srednjoj školi.

Peti i ostali dani: Idemo u Barsu, tamo je onaj ludi Gaudi pravio čuda. Samo da mu vidite kuće, ne bi vjerovali. Sagrada familija, gradi se već... ma nemam pojma, znam samo da je neće uskoro završiti, ali šta su napravili do sad je za mene i previše. Muški dio ekipe čeka Nou Camp stadion, kaže vodič možda i vidite Messi-ja ili nekog od igrača... Na kraju magične fontane, e to treba vidjeti, nešto kao... čuj nešto kao... ma nema kod nas ništa ni slično... treba vidjeti. Flamenko šou, e tu sam se zaljubila, kao tinejdžerka, lik je kao lutka, pleše, ja mislim da je gledao u mene :) . Dalijev muzej me je očarao, da smo imali više vremena, otišla bi još jednom da vidim nešto što se porediti ne može ni sa jednim muzejom na svijetu. Bila sam na izletu Costa Brava, mada mi je iz priče vodiča izgledao ništa spec... Vjerovatno što se sve te stvari trebaju vidjeti uživo. Ide degustacija vina i sireva, mada sireve niko nije ni primjetio od vina. Možda nas ljudi više neće ni pustiti koliko smo degustirali :) . Poslije, obilazak regije u kojoj se nalazimo, tvrđave, kule, gradić ko iz bajke. Port Aventura, da ne dužim, nema dalje... najveći zabavni park koji je napravio Universal Studio, to su oni Amerikanci što snimaju filmove... ima web www.portaventura.es. Svako veče discoteka do jutra... ma program je napravljen kao da je dan 25 sati. Jedino su u agenciji zaboravili, što im zamjeram, da nam kažu da pijemo neka energetska pića da izdržimo. Ja lično ne znam kako oni vodiči izdrže, isto kao da su na baterije, pa ih pune na pauzama :) .

Zadnji dan u Španiji, valjda deveti dan. Doručak i polazak kući. Kažem, nisam se pokajala, stvarno sam vidjela milion stvari koje nisam u srednjoj. Kad ono kaže nama naša "gonička", tako smo je prozvali, jer nas je stalno brojala, sakupljala i vodala...”sad je pred vama Azurna obala: Kan, Nica, Monako, a prije toga idemo u fabriku parfema...”. Tamo smo kupovali, neki su se natopili sa pet vrsta parfema, tako da ih je vodič mogao pratiti po mirisu. Spuštamo se u Kan, taman kad se pale svjetla Festivalske palate, hotela i ulica. Sve je čisto i spremno za naš dolazak. Blicevi sjevaju, ali naši jer smo napravili bar po 50 različitih slika. Idemo u Nicu, tu se šetamo po engleskoj promenadi i baroknoj četvrti i negdje oko 23.00 krećemo za Monako. E tu je šok!!! Toliko bogatstva nema ni u Andersenovim bajkama, bogataši ulaze u kockarnicu da potroše svojih par hiljada eura. Sa jezikom opuštenim do poda, napuštamo Monako i putujemo za Italiju. Svi su utonuli u san, a ja razmišljam šta da sam ostala kod kuće i da nisam poslušala svoje i krenula opet u Španiju. Pa ništa, ne bi ni znala kako je bilo... Ma vraga ne bi znala, kad smo došli kući, pričalo se još mjesec dana o svemu, razmjenjivale slike, gledali filmovi koji su snimljeni... Mislim da bi poludila :) . Kad bi me pitali šta je bilo najbolje, ne bi znala reći, ne bi znala ni nabrojati šta sam sve vidjela. Hvala Bogu pa sam slikala, ima preko 500 slika. Nećemo sve pokazati, ali one sa zadnjeg partija gdje nas je bilo preko 3.000 hiljade i svi obučeni u crvene majice koje smo dobili na poklon od agencije je definitivno najbolje. Zovu ga "Red love party"...

Ovo je deseti dan, a kao da sam jučer krenula. I kada smo mislili da smo sve obišli idemo u Milano. Grad mode, umjetnosti i lijepih građevina. Obilazimo Duomo, La Scalu, galeriju Vittorio Emanuele... Opet u bus i sada Via kuća. Sve je bilo kao san i tako je brzo prošlo... :) . Da nije ispita i da me neko pita, opet bi Sanja bek to Espanja…